USPJEŠNI, A NAŠI! BRANKO RASPOVIĆ: Jedan sasvim neobičan život pikado prvaka za slijepe

Branko Raspović nakon gubitka vida postao je državni prvak u pikadu, uzgaja pse, bavi se poljoprivredom, cijepa drva i još uvijek ide u lov. Kaže da mu je jedino što ne može - voziti i frezati. Sanja i Mate popričali su s čovjekom kojemu je jedan dan u lovu prije 26 godina potpuno promijenio pogled na život.

U narodu se kaže da kad ti život da limune, ti napravi limunadu. E pa Branko Raspović iz Debeljaka ne da limune nije iskoristio za limunadu, nego je uzeo sjeme, izorao njivu, posadio nove i ima sto drugih ideja što da napravi s njima.

„U početku je bilo ajme majko“

Branko je 2000. godine teško ozlijeđen u lovu kada je u potpunosti izgubio vid na oba oka. „U početku je bilo ajme majko“ kaže, teško mu je bilo pomiriti se s time da više nikad neće vidjeti i da će biti u potpunosti ovisan o svojoj obitelji, supruzi Željani i kćerkama Ani i Marineli. Prva godina je bila najteža dok se nije snašao i počeo sam kretati. „Godina dana mi je tribala uopće da svatin di san“, priznaje, a onda se počeo privikavati na novi život u mraku.

„Videći san tri strelice ubacija, nikad prije nisan ovako igra“, kaže Branko kad ga pitamo kud baš pikado. Sve je krenulo 2001. godine kad se učlanio u Udrugu slijepih i slabovidnih Zadarske županije. Udruga je osnovana 1953. i jedina je organizacija na području županije koja svojim članovima pruža podršku, ali i mogućnost sudjelovanja u različitim sportskim aktivnostima. Trenutno broji oko 160 članova, a osim pikada, značajne uspjehe ostvaruju i u šahu. Članovi udruge imaju videće pratitelje koji im stoje na raspolaganju za sve njihove potrebe, pa tako i kada ih treba odvesti na trening. Konkretno, Branko ima pravo na 60 sati mjesečno preko tjedna zbog dvostrukog oštećenja, a ranije mu je supruga Željana bila šofer. Osim oštećenja vida, Branko ima i oštećenje lijevog uha kao posljedicu sudjelovanja u topništvu u Domovinskom ratu, što mu otežava igru. Svejedno, slušni aparatić ne nosi da se ne navikne na njega.

Pikado za slijepe i slabovidne osobe je isti kao i regularni, samo ima govornu jedinicu koja označava pogođeno područje i letvicu umjesto piture, koja osim što pruža orijentir za udaljenost, preslikava promjer kružnice pikada te tako određuje stazu za igrače. Za sve one koji se više razumiju u pikado od koautorice teksta, igra se od 301 punata do 0 i igra se ukupno 10 krugova, a pobjednik je onaj koji prvi izađe, odnosno dođe do nule. Ako nitko ne izađe u 10 đireva, pobjednik je igrač koji ima manji broj punata do izlaska. U slučaju da oba igrača imaju isti broj punata, pobjednik je onaj koji je prvi bacao strelice. Kategorija B1 odnosi se na slijepe, a B2 na slabovidne osobe. Branko pikado igra sa strelicama koje mu je darovala kćer Ana, na trening ide dva puta tjedno, a liga počinje u 10. mjesecu.

Ranije se na natjecanjima moglo sudjelovati preko krovne udruge, ali promjenom pravilnika to više nije bilo moguće pa je Udruga slijepih prije 10 godina osnovala Sportsku udrugu slijepih i slabovidnih osoba Donat. Utakmice se igraju u prostorijama Udruge.

Kao najveći uspjeh, Branko navodi državno prvenstvo 2010. godine kada je postao prvak, zatim državno prvenstvo 2012. godine kada je završio na četvrtom mjestu, isto kao i prošle godine. Na Dalmatinskim igrama slijepih, za koje za razliku od ostalih natjecanja nije potrebno osnivanje posebnog sportskog kluba, osvojio je petnaestak medalja. Od međunarodnih natjecanja izdvaja ono u Bužimu u Bosni i Hercegovini, na kojem su sudjelovale Hrvatska, BiH i Srbija. Tad su ekipno bili zadnji, ali on je kao pojedinac osvojio drugo mjesto. Sudjelovao je i na Kupu Jadrana u pikadu na kojem, uz Zadar, sudjeluju još i Pula, Rijeka i Kopar u Sloveniji. Ove godine kao pojedinac sudjelovao je na Pojedinačnom prvenstvu Hrvatske u elektronskom pikadu za slijepe i slabovidne osobe, u organizaciji Hrvatskog športskog saveza slijepih u Premanturi, koje se održalo od 3. do 6. rujna. Nažalost, nije uspio ući u polufinale jer je konkurencija bila jaka, a i stres je napravio svoje. Ipak, kaže njegova supruga Željana je to najbolje sažela „Bogu fala neka nam to bude svo zlo u životu“.

Na pitanje o drugim igračima iz kluba, Branko odgovara da je od njega još bolji Marijan Siketić, rodom Sisčanin i bibinjski zet, koji je ujedno i član reprezentacije te je 2023. godine, a potom i ove godine, okrunjen titulom državnog prvaka. Pikado je varljiv, napominje, i teško je reći tko je favorit. Ni titula najjačeg kluba u državi nije stabilna, ali zadnje dvije godine pripada Pikado klubu slijepih Optimus iz Zagreba.

„Općina mi nikad nije ni čestitala“

Zanimalo nas je kako se financiraju natjecanja. Odgovara da je za to zadužena sportska zajednica grada i da udruga pokrije sve troškove aktivnih natjecanja, odnosno lige. Pitali smo ga je li ga Općina Sukošan ikad na bilo koji način poduprla u njegovim aktivnostima. „Općina mi nikad nije ni čestitala“, kaže, pa tako ni na druge načine dala podršku u onome što radi.

Osim što je izvrstan u pikadu, Branko uzgaja i pse. Trenutačno ima tri bretona, a razaznaje ih po opipu te i s njima sudjeluje na natjecanjima. Tako je jednom osvojio i prvo mjesto na izložbi u Solinu, a ispričao nam je i jednu anegdotu s izložbe gdje su provjeravali je li doista tako dobar u opipu koliko kaže da je. „Sudac mi je reka da mu govorin dok opipavan pasa, ja san reka da je pas priša granicu, da je previsok, ljudi su se počeli smijati jer je sudac to sve već bija zapisa“. Na natjecanjima više ne sudjeluje jer je, kako to već biva u Lijepoj našoj, i to korupcija nagrizla.

„Jedino što ne mogu je voziti i frezati“

Šali se da mu ljudi i inače ne vjeruju da je slijep s obzirom na sve što radi u danu, pogotovo kad ga vide da cijepa drva. „Okopa san i posadija 11 maslina, a jedino što ne mogu je voziti i frezati.“ Samostalan je, sam se kreće uz pomoć štapa, vodi unuku po dvoru, a nije mu ni problem od kuće u Donjem Podršju doći do sportskog centra u Debeljaku da posluša boće. Priča nam i kako mu znaju reći da će ga odvesti doma da ne ide sam po mraku. Na to se samo nasmije „a meni je noć u podne“. Iako mu je iz temelja preokrenuo život, nije izgubio ljubav prema lovu. I dalje ode i do Velebita, kaže da sve osjeti štapom i po pokretima pasa. „Za me nije prepreka ni zid ni jaruga, ljubav je jača od svega“, zaključuje Branko. I naglašava da ništa od ovog ne bi bilo moguće bez podrške njegove obitelji.

Nakon svega što smo čuli, ne možemo ni zamisliti što bi sve mogao napraviti sa svojim limunima. Ipak, ono što znamo jest da je za Branka Raspovića limunada, očito, predosadna.