Sukošanske Trke tovarov - Od jedne „munještine” do tradicije koja traje već više od pola stoljeća

“Sredina je šezdesetih godina. Nedilja. Lito. Žega. Kamen gori pod tabanima, cvrčci paraju uši, a miris mora širi se kroz selo.

Otkad su otvorili PTT odmaralište i protegli magistralu kroz Sukošan, došlo je svita sa svih strana. Selo je živnulo. Pune su plaže, kale i konobe. Smij i galama odzvanjaju iz svakog kantuna.

Nas je par na Gonjin vratin. Stisli smo se u lad ispod murve, čakulamo, promatramo smišne fureštice, dobacivamo jedan drugon, pa se malo i nasmijemo. Nemamo mira otkad smo čuli da pola Dalmacije priča o trkan tovarov u Salima.

Skoro svaka kuća i u našen selu ima tovara. Di god smo mi, tamo su i oni; u polju, u vinogradu, dok beremo masline ili nosimo drva. Što ih ne bi malo iskoristili i za munještinu? Bilo bi lipo nami, a furešti bi, kad bi to vidili, plakali od smija. A čovik se uvik vraća tamo di se od srca nasmija.

Nikog ni tribalo puno nagovarati. Dogovorimo se nas pet - šest, koji dan prije Svetog Kasijana. Zasukli smo rukave i organizirali prvu Trku tovarov u Sukošanu. Đir od Ruševca do Gonjih vrata, malo kroz staro selo i doli do Rudine. Nismo imali velike planove ni šolde, ali smo imali jedni druge, mladost i želju da u selu napravimo lipu feštu.

Ko bi reka da će od takve male munještine, još od dana kad smo s pokvarenin džipon vukli tovare kroz selo i razglašavali da će biti trke, nastati tradicija koja će živiti desetljećima? Da će jednog dana naša dica, unučad i praunučad živiti za ovaj dan i s nestrpljenjen ga iščekivati.”

Nije trebalo dugo da Trke tovarov postanu glavna atrakcija Sukošana. Domaći ljudi i turisti čekali su s jednakim uzbuđenjem nedilju prije fešte Svetog Kasijana, znajući kakav ih događaj očekuje u Sukošanu.

DRUŽINA SINJI GALEB I LEGENDA O KENJI VIJOLI

Ubrzo je osnovana Družina Sinji galeb, koja je svoje ime dobila po galebu - simbolu plavog mora i slobodnog leta u nebeske visine. Sloboda je i tad bila sputavana i za njom su težili mnogi, pa su tim povodom ponosno nosili tamnoplavo - bijelu zastavu Društva, na čelu povorke s tovarima. Kako bi kroz humor lakše izrazili društvene prilike koje nisu uvijek bile idealne, ubrzo je nastala i himna o Sinjen galebu, koju je napisao profesor Zlatko Dinko Pavić.

Družinu su uglavnom činili neoženjeni mladići željni dobre zabave i prilike da se dopadnu fureštama, a među njima je bio i jedan stariji mladić koji je živio povučeno i imao staru kenju s kojom je svaki dan išao u polje zvano Pozgon. Kako je njegova kenja bila stara i nemoćna, a taj mladić popularan kao stariji neženja, kroz zafrkanciju je nastala ideja da se utrka nazove i održava u čast toj kenji, koja je prigodno dobila ime Vijola. U ono se vrijeme u Sukošanu izraz ‘vijola’ često koristio za nekoga tko je živahan, okretan i brz. Upravo zato ime je dano pomalo sarkastično - staroj kenji koja više nije bila ni živahna ni brza.

OD KIDRIČEVOG PLATNA DO VELJKA ROGOŠIĆA

Kroz nekoliko godina Trke su prerasle u neizbježnu manifestaciju koja je iz godine u godinu rasla. Po cijelom mjestu počeli su nicati transparenti izrađeni od platna koje su dobivali iz tadašnje poznate tvornice Boris Kidrič, a na njima je najčešće pisalo „Trke tovarov“ ili jednostavno „Sukošanska fešta“. Već su i sami transparenti govorili da se u selu sprema nešto posebno.

Uskoro su program obogatili i glazbeni sadržaji. Puhačka glazba iz Biograda prolazila je povorkom kroz selo, od Lokvice do Barbira, a prvi zvuci njezinih instrumenata bili su dovoljan znak da turisti ostave ručnike na plaži i požure prema Gornjim vratima, gdje ih je čekala prava fešta.

Sadržaj je, uz glazbu, obogaćivalo čitanje raznih priča i dogodovština koje su se proteklih godina zbivale u Sukošanu. Posebnu pažnju privlačili su šaljivi „doktor od tovara“ i medicinske sestre koji su „pregledavali“ natjecatelje na četiri noge, izazivajući smijeh među domaćima i fureštima.

Godine 1973. Trkama se pridružio i tada nadaleko poznati maratonac Veljko Rogošić, koji je prije početka manifestacije isplivao dionicu od Krmčine do Sukošana, a potom prisustvovao tadašnjim Trkama tovarov.

Narednih dvadesetak godina Trke nisu gubile na značaju. Okupljale su sve veći broj sudionika, a broj tovara u Sukošanu rastao je iz godine u godinu. Selo je na Trkama prepoznalo brojne talente, kako na četiri, tako i na dvije noge. Istodobno je Družina Sinji galeb rasla zajedno s manifestacijom te je s vremenom brojila čak šesnaest članova koji su svojim trudom i entuzijazmom čuvali i razvijali ovu sukošansku tradiciju. To su bili: Toni Raspović, Andrija Grdović, Ljubomir Vanjak, Miljenko Grdović, Milan Zdravko Brkić, Božo Labus, Žarko Dijan, Nediljko Neđo Torbarina, Josip Skandali Čutica, Božo Nadinić, Marko Pavić, prof. Zlatko Pavić, Božo Smolić, Ratko Peričić, Ante Rogoznica i Zlatko Vlah.

Do osamdesetih godina među natjecateljima se spontano oblikovao prepoznatljiv način odijevanja. Trke tovarov nikada nisu imale službenu nošnju, ali su jahači na stazu sve češće izlazili odjeveni poput svojih očeva i djedova - u prugastim majicama (tzv. marinirkam) ili bijelim košuljama, platnenim hlačama, kapama, vunenim čarapama i sandalama ili opancima. Time nisu čuvali samo izgled nekadašnjih dalmatinskih težaka i ribara, nego i uspomenu na život u kojem je tovar bio nerazdvojni dio svakodnevice.

No koliko god se organizacija iz godine u godinu usavršavala, jedno se nikad nije moglo predvidjeti, a to su bili upravo glavni glumci ove predstave - tovari. Poznati po svojoj tvrdoglavosti i ćudi, svaki je imao svoj nezamijenjiv karakter. Jedan bi projurio prema cilju, drugi bi odlučio stati nasrid staze, a treći skrenuti među publiku. Upravo je ta njihova nepredvidiva narav svaku utrku činila drukčijom od prethodne i bila razlog zbog kojeg su se gledatelji iz godine u godinu vraćali po novu dozu smijeha.

RATNA STANKA I NOVO DOBA TRKA

Devedesetih je nastupila neželjena, ali neizbježna pauza zbog Domovinskog rata, koji je na nekoliko godina prekinuo tradiciju građenu više od četvrt stoljeća. Tovarska kopita bila su prisiljena utihnuti, a smijeh i navijanje zamijenila je ratna tišina.

Ipak, tradicija nije nestala, samo je strpljivo čekala mirnija vremena da ponovno oživi.

Poslijeratna vremena donijela su niz modernizacija i udahnula novi život u Trke tovarov. Obnovljena je tradicija koja je godinama živjela u sjećanjima Sukošanaca, a s njom se vratilo i zajedništvo koje je oduvijek bilo njezin zaštitni znak.

Trke su s godinama postale sve organiziranije. Uređivala se i proširivala staza, postavljale su se zaštitne ograde i jasno označavale trkaće linije, a sve se više vodilo računa o sigurnosti natjecatelja i publike. Istodobno je manifestacija zadržala svoj vedar i šaljiv duh pa su, uz nagradu za najbržeg tovara, uvedena i priznanja poput izbora za „najseksi tovara“, „najljenijeg tovara” i drugih šaljivih priznanja koja su postala jedan od omiljenih dijelova programa.

Od 2004. godine program je obogaćen i svićarenjem, tradicionalnim noćnim lovom ribe ostima pod svjetlom ferala, čime je posjetiteljima još vjernije dočaran nekadašnji način života dalmatinskog čovjeka. Kako bi se sačuvali stari običaji, program su s vremenom upotpunile i tradicionalne pučke igre poput potezanja konopa, utrke s jajem u žlici, utrke u vrećama i drugih natjecanja koja su okupljala i djecu i odrasle.

S vremenom, unatoč popularnosti Trka, broj tovara u Sukošanu počeo je naglo opadati. Nekada ih je imala gotovo svaka kuća, a ostalo ih je tek nekoliko. Činilo se da će zajedno s njima polako nestati i dio identiteta mjesta.

TOVAR PUTKO - ŠAMPION I LEGENDA RUŠEVCA

Početkom novog tisućljeća Trke su dobile i svoj budući neslužbeni zaštitni znak. Godine 2000. u Devićevim dvorima od kenje Ruške okotio se Putko, tovar koji će obilježiti jednu eru sukošanskih Trka. Od 2006. do 2013. godine nanizao je osam uzastopnih pobjeda, osvojio šest titula „najseksi tovara“ te postao najtrofejniji i najpoznatiji sudionik u povijesti manifestacije. Prvih pet pobjeda ostvario je s vlasnikom Božom Devićem, a posljednje tri s Andrijom Smolićem Smoljom.

Za mnoge Sukošance Putko je s vremenom postao lice Trka tovarov, no Putko nije bio poseban samo zbog svojih pobjeda. Njegovi vlasnici govorili su kako je bio iznimno inteligentan te da je već po atmosferi u selu znao kako je stigao dan Trka. Već od ranog jutra bio bi nemiran i uzbuđen, kao da osjeća da ga ponovno čeka njegova staza i tisuće gledatelja. Zbog svoje naravi, brzine i prepoznatljivog karaktera osvojio je srca publike, a njegovim odlaskom 2013. godine Sukošan nije izgubio samo šampiona, nego pravu legendu Trka tovarov, ali i cijelog mjesta. Iako je Putko zauvijek ostao nenadmašan, njegovo ime nastavilo je živjeti kroz njegova nasljednika Putka II.

NOVO POGLAVLJE

Sukošanci su 2021. godine svojim četveronožnim prijateljima podigli spomenik. Na Ruševcu je otkriven brončani spomenik tovaru, podignut u čast životinji koja je stoljećima bila nerazdvojni dio dalmatinskog života i više od pola stoljeća glavni junak Trka tovarov. Kao model za njegovu izradu poslužio je upravo legendarni Putko.

Da ova tradicija ima svijetlu budućnost, najbolje potvrđuju oni najmlađi. Naš mladi Sukošanac Duje Dubravica, sa samo četrnaest godina, pobjedom na Trkama magaraca u Posedarju pokazao je da ljubav prema tovaru i natjecateljski duh nisu stvar prošlih vremena. Nova generacija već je zakoračila na stazu, ponosno preuzimajući štafetu od svojih predaka i nastavljajući put koji se u Sukošanu proteže generacijama.

Velik doprinos tome posljednjih je godina dala Udruga za zaštitu i očuvanje tradicije Poprug. Osim što aktivno potiče uzgoj tovara među djecom i mladima te brine o očuvanju dalmatinske baštine, Udruga je preuzela i organizaciju Trka tovarov, nastavljajući graditi manifestaciju s jednakim entuzijazmom kao i njezini utemeljitelji prije više od pola stoljeća. Ove godine Trke će po prvi put biti održane kroz dva dana, čime započinje novo poglavlje u njihovoj bogatoj povijesti.

Danas se utrke magaraca ili tovara održavaju u mnogim dalmatinskim mjestima, svaka na svoj način i sa svojim običajima. No samo su u Sukošanu one oduvijek bile - Trke tovarov. Nisu to tek utrke, već dio identiteta mjesta, tradicija koja se više od pola stoljeća prenosi s koljena na koljeno i po kojoj je Sukošan nadaleko prepoznatljiv. Posljednjih godina Trke tovarov okupljaju i do deset tisuća gledatelja, koji iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva dolaze svjedočiti jedinstvenom spoju tradicije, humora i dalmatinskog duha.

Najveća pobjeda Trka tovarov je upravo to što su uspjele sačuvati ono najvrjednije - ljubav između dalmatinskog čovjeka i tovara. Nekada je tovar težaku bio potreban za rad i život, a danas ga čovjek čuva zato što to želi. Ondje gdje se nekad strahovalo da će nestati posljednji tovar, danas ih ponovno živi više od četrdeset. Djeca ih hrane, jašu, vode u đir i brinu se o njima kao o članovima svoje ekipe.

Možda je to samo osjećaj, ali ponekad se čini da sukošanski spomenik tovaru nije tek brončani kip. Kao da je to zaista Putkov dobri duh koji i dan danas bdije nad Ruševcem, vraćajući tovare ondje gdje su oduvijek pripadali - u Sukošan.

A tamo, na Gonjin vratima, u hladu murve, možda već sjedi neka nova družina, sanjajući svoju priču.

Nedilja. Lito. Žega.

Za uspomenu na Sukošanske Trke tovarov i veliku ljubav između sukošanskog čovika i tovara. Luce V. i Dana