Kad čovjek postane legenda: priča o Anti Oljici Šeli i muralu koji će živjeti vječno

27. svibnja 1961. godine rođen je Ante Oljica.

Možda je to tada bio samo jedan običan proljetni dan u Maloj Makarskoj, ali tog dana rodio se čovjek koji će desetljećima kasnije postati istinska legenda našeg zaseoka.

Svoju mladost dao je Zlatnoj Luci. Za mnoge koji su ga gledali na terenu bio je jedno od najboljih krila koje je naš klub imao. Igrao je s ponosom, srcem i borbenošću, ostavljajući trag koji se i danas pamti među onima koji su dijelili teren s njim.

Igrao je sve do početka Domovinskog rata, a onda, kao i većina njegovih prijatelja, odlazi u rat.

Život ga nije vodio samo kroz nogomet. Godine je proveo i u ribanju, na moru koje je bilo sastavni dio života našeg kraja. I tamo je bio isti – uporan, vrijedan i svoj.

Bio je čovjek Male Makarske. Čovjek kojeg su svi poznavali.

A danas vam donosimo priču kako je Ante Oljica Šele od čovjeka koji je živio svoj život postao legenda.

---

Postoje ljudi čijim odlaskom vrijeme na trenutak stane. Ante Oljica Šele bio je jedan od njih.

Bilo je to 8. kolovoza 2025. godine. Mala Makarska je stala. Zavijena u crno, proširila se vijest koju nitko nije želio čuti – umro je Ante Oljica Šele.

Nije stala samo Mala Makarska. Stao je cijeli Sukošan.

Čovjek kojeg su voljeli i stari i mladi odjednom nas je napustio. Čovjek koji je svojim osmijehom, svojom energijom i svojim karakterom ostavio trag u životima mnogih ljudi. Njegova borba s opakom bolešću trajala je kratko, prekratko. Nitko nije bio spreman na tako brz oproštaj.

Došao je 11. kolovoza – dan koji ću pamtiti cijeli život. Najvrući dan kojeg se sjećam. Temperatura je bila oko 40 stupnjeva, sparina je pritiskala, zraka gotovo da nije bilo.

Mi, njegovi prijatelji, bili smo obučeni u duge bijele košulje i duge hlače. Nije bilo važno koliko je teško, koliko je vruće. Imali smo samo jedan zadatak – dostojanstveno ispratiti našeg Antu na njegovo posljednje počivalište.

Kolone ljudi slijevale su se prema mjestu oproštaja. Svi su plakali. Svi su došli reći posljednje zbogom čovjeku koji je dotaknuo toliko života.

Pokraj mene stajao je vojnik. I on je bio tužan dok je gledao nevjerojatnu količinu ljudi koja se okupila tog dana. U tom trenutku bilo je jasno koliko je Ante značio svima nama.

Ispratila ga je klapa pjesmom. Velimir Brkić govorom. Hrvatska vojska počasnim pucnjevima. Truba tužnim tonovima koji su parali tišinu. A svi mi ostali – suzama.

Bio je to jedan od najtežih dana u mom životu.

Kada je sve završilo, kada su se ljudi polako počeli razilaziti, ostala je samo praznina. Ona tišina koja nastane kada ode netko tko je bio dio svakodnevice, dio društva, dio života.

Ali upravo iz te praznine rodila se jedna ideja.

Među nama, njegovim prijateljima, pojavila se želja da Anti damo posebno mjesto u Maloj Makarskoj. Da njegovo ime ostane zapisano. Da postane vječan.

Htjeli smo napraviti nešto što će ga zadržati među nama. Ne samo kroz priče i uspomene, nego kroz nešto što će svaki čovjek moći vidjeti, nešto što će stajati i nakon svih nas.

Rodila se ideja – napraviti mural.

Ne običan mural, nego simbol. Mjesto koje će za sve nas imati posebno značenje. Nešto slično onome što Maradona predstavlja Napulju – čovjek koji je prerastao granice običnog i postao dio identiteta jednog mjesta.

I tada na scenu stupa Šime Oljica mlađi.

Nekako uspijeva doći do broja čovjeka za kojeg smo znali da može napraviti nešto posebno – najboljeg crtača u Hrvatskoj, Lonca.

U tom trenutku Lonac se nalazio u Španjolskoj, a vrijeme nije bilo na našoj strani.

Paralelno s idejom murala, imali smo želju organizirati i boćarski turnir u Antinu čast. Sve se trebalo poklopiti, ali pitanja je bilo sve više.

Hoće li Lonac uopće uspjeti doći? Hoće li stići na vrijeme? Hoće li mural biti gotov prije turnira?

U Španjolskoj su ga pratile kiše koje su stalno prekidale planove. Nervoza je bila sve veća i veća. Dani su prolazili, a deset dana prije turnira još uvijek nismo znali hoće li se sve ostvariti.

Lonac je i dalje bio u Španjolskoj.

Konačno, sedam dana prije turnira stigao je u Hrvatsku. Nije bilo vremena za čekanje. Već sljedeći dan dolazi u Sukošan i kreće ono što smo svi čekali.

Radilo se u noćnim satima. Dok je većina ljudi spavala, Mala Makarska dobivala je svoje novo lice. Korak po korak, zid je postajao nešto puno više od običnog zida.

I uspio je.

Nacrtao je remek-djelo.

Na tom zidu više nije bio samo crtež. Bio je Ante. Njegov osmijeh, njegova energija i njegova prisutnost ponovno su se vratili među nas.

Nakon toga krenuo je turnir kojeg i ovog ljeta organiziraju isti ti prijatelji – ljudi koji nisu željeli dopustiti da Ante ikada bude zaboravljen.

Ali ni tada nije bilo jednostavno.

Vremenske prognoze izgledale su nikako. Danima prije turnira gledali smo samo kišu. Svi smo se pitali hoćemo li uopće uspjeti održati turnir i otvorenje murala.

Ali Šele je očito imao neki drugi plan.

Kao da je s neba potjerao svu kišu.

Svaki put kada bi se nad Malom Makarskom nadvili tamni oblaci i činilo se da će kiša prekinuti turnir, kao da bi ih Ante odozgo rastjerao i sačuvao trenutke koje smo pripremali mjesecima.

I sve bi se pomaknulo dalje od Male Makarske.

Jer taj dan nije bio dan za kišu.

Taj dan bio je njegov dan.

Otvorenje murala zakazano je za 26. listopada, taman prije finala turnira.

Mala Makarska ponovno se napunila ljudima. Okupili su se prijatelji, obitelj, poznanici i svi oni koji su željeli biti dio tog posebnog trenutka.

Šime Oljica mlađi održao je jedan od najljepših govora koje sam ikada čuo. Govor pun emocija, ljubavi i ponosa prema čovjeku koji je ostavio neizbrisiv trag.

Nakon toga uslijedila je pjesma koju smo odabrali kao himnu turnira – "Trag u beskraju".

Dok je pjesma svirala, krenula je bakljada, a zastor s murala polako je skinut.

Stajao sam u prvom redu. Okrenuo sam se prema ljudima da vidim njihove reakcije.

Suze su tekle svima.

Čak i onima najtvrđima.

Onima koji inače skrivaju emocije.

Snimalo se, fotografiralo se, ljudi su se grlili. U tom trenutku svi smo ponovno osjetili koliko nam Ante nedostaje, ali i koliko je velik trag ostavio iza sebe.

Njegova obitelj bila je dirnuta.

Pred nama je stajao prekrasan mural. Ali on nije bio samo umjetničko djelo. Bio je simbol prijateljstva, zajedništva i ljubavi prema čovjeku koji je svojom osobnošću spojio toliko ljudi.

Danas taj mural stoji u Maloj Makarskoj.

Stoji kao podsjetnik na Antu Oljicu Šelu.

Na čovjeka kojeg su voljeli svi.

Na prijatelja.

Na legendu.

Na čovjeka koji je otišao prerano, ali nikada neće biti zaboravljen.

Jer neki ljudi ne nestanu kada odu.

Neki ljudi ostanu živjeti kroz priče, kroz mjesta koja ih pamte i kroz ljude kojima su promijenili život.

A Ante će zauvijek ostati dio Male Makarske.

Zato vas pozivamo da se i ove godine priključite boćarskom turniru u njegovu čast.

Dođite u Malu Makarsku, budite dio priče koja raste iz godine u godinu. Dođite odati počast čovjeku koji je svojim životom spojio toliko ljudi, čovjeku koji je iza sebe ostavio prijateljstva, uspomene i trag koji se ne može izbrisati.

Jer ovaj turnir nije samo natjecanje.

Ovo je druženje, ovo je sjećanje, ovo je način da se još jednom okupimo oko imena Ante Oljice Šele i nastavimo čuvati ono što je on svojim životom stvarao – zajedništvo, prijateljstvo i ljubav prema ljudima.

Vidimo se u Maloj Makarskoj.

Za našeg Šelu.