Povijest malonogometnog turnira "Ruševac"

Odmah na početku jedno upozorenje – lako je moguće da se zaljubite u ovu priču. Ako nam se potkrade koja godina ili poneki detalj, nemojte zamjeriti, javite nam se i ispraviti ćemo ga. Govorimo o više od pola stoljeća tradicije, a uspomene naših sugovornika sežu duboko u prošlost. Upravo zato cilj ovog članka nije ispričati samo povijest jednog turnira, već sačuvati sjećanja ljudi koji su ga stvarali.

Korijeni malog nogometa na Ruševcu vode nas još u 70-e godine prošlog stoljeća. Tada je uz školu postojalo prašnjavo igralište na kojem su se održavale razne seoske igre, a upravo ondje počela su i prva okupljanja zaljubljenika u mali nogomet. Iz tih neformalnih susreta rodila se ideja o turniru koji će s vremenom postati jedna od najdugovječnijih sportskih tradicija našeg mjesta.

Prvi službeni malonogometni turnir na Ruševcu održan je davne 1973. godine. Sudjelovale su samo četiri ekipe, a pobjednička nagrada bila je – kašeta piva. Možda skromno prema današnjim mjerilima, ali u ono vrijeme vrijednije od bilo kakvog pehara.

Posebnost turnira bila je i njegova tradicija održavanja. Iz godine u godinu igrao se u istom terminu – počinjao bi 27. srpnja, dok bi se veliko finale igralo 13. kolovoza, na sukošansku feštu sv. Kasijana. Taj je datum za mnoge mještane bio nezamisliv bez završnice turnira i sportskog druženja.

Najranije godine turnira danas su obavijene velom tajne. Naši sugovornici prisjećaju se tek pojedinih naziva momčadi koje su nastupale prije 1980. godine. Među njima se spominju Crveni Đavoli, Karioke, Belece, Texas, Komizeg i Zlošane.

Iz razgovora sa starijim sudionicima doznajemo kako je Karioke krajem sedamdesetih godina bila uvjerljivo najjača momčad turnira. Prema njihovim sjećanjima, Karioke su naslov prvaka osvajale čak pet ili šest godina zaredom. Okosnicu te generacije činili su Crni Grdović, Pere Čiča, Danguba Dangić, Davor Pavić i Toni Dijan. Zanimljiva anegdota iz tog razdoblja govori da su jedne godine nastupili pod imenom Ante, budući da su svi igrači u sastavu nosili isto ime.

Svi se, međutim, slažu oko jednog – početkom osamdesetih godina apsolutni gospodar turnira bila je momčad koja je prvo nastupala pod imenom Kriva Kocka, a kasnije postala poznata kao Concordia. Upravo ta generacija ostavila je dubok trag u povijesti turnira, osvojivši naslove 1981., 1982. i 1983. godine te se upisavši među prve velike momčadi koje su obilježile eru malog nogometa na Ruševcu.

Za Concordiju su nastupali Melko Keran, Niko Milošević, Šime Rogoznica, Božo Tralje i Darko Bičić. Sugovornici ih opisuju kao momčad koja je igrala možda i najljepši nogomet koji je selo ikada gledalo.

Nogomet se tada igrao drukčije nego danas. Igralo se na male branke, u sustavu 3 + 1, a organizacija turnira počinjala je rješavanjem možda i najvećeg problema – pronalaskom lopte. Prema pričama starijih, za igru se najčešće koristila vaterpolska lopta koja bi se probušila kroz ventil i ispuhala na željenu veličinu kako bi bila prikladna za mali nogomet. Nakon takvog zahvata lopte koje bi izgubile svoj pravilan oblik i postale iskrivljene, među igračima su bile poznate kao "konkulane". Takve lopte više nisu bile za ozbiljnu igru pa bi se jednostavno odbacile.

POČETAK JEDNE VELIKE PRIČE - LUCIJANO

Godina 1983. ostat će zauvijek upisana u povijest turnira jer se tada prvi put pojavljuje momčad Lucijano. Nitko tada nije mogao pretpostaviti da će upravo ta ekipa postati najtrofejnija u povijesti malonogometnog turnira "Ruševac" i obilježiti desetljeća koja su uslijedila.

Prvu generaciju Lucijana činili su Božo Kesa, Željko Franić, Dragan Franić, Dragan Dević, Mladen Dijan, Dragan Rašo, Šime Dijan i Neno Labus.

Već godinu dana nakon svog prvog nastupa okrunili su se naslovom pobjednika turnira 1984. godine, čime je započela jedna od najvećih sportskih priča u povijesti Ruševca. Posebno se pamti nevjerojatna golgeterska sezona Nene Labusa koji je te godine postigao čak 48 pogodaka, brojku koja se i danas s poštovanjem spominje među ljubiteljima turnira.

Od sredine osamdesetih godina turnir dobiva novu dimenziju. Gotovo svako izdanje obilježavali su veliki derbiji između momčadi Lucijano, Aconcagua i Fratuni. Njihovi međusobni susreti okupljali su velik broj gledatelja, a mnogi će reći kako su upravo te utakmice bile ono zbog čega se čekalo cijelo ljeto.

Aconcagua je u to vrijeme nastupala u sastavu: Ante Raspović Burelo, Niko Nadinić, Edo Pavić, Dule Marić Čarapan, Ante Miota i Ante Grginović Štrkalo.

Ništa manje respektabilni nisu bili ni Fratuni, za koje su igrali Ante Dijan Kesa, Ante Oljica Šele, Joso Grdović Tarac, Ivo Grginović Čoro, Joso Dević Miš i Dragan Rašo.

SELIDBA NA SPORTSKI CENTAR I KRAJ PRVE VELIKE ERE

Godina 1990. donijela je jednu od najvećih promjena u povijesti turnira. Nakon dugog niza godina provedenih na Ruševcu, turnir se prvi put seli na Sportski centar, gdje se počinje igrati na velikim brankama.

Promjena terena i uvjeta igre označila je početak jednog novog razdoblja, ali jedno se nije promijenilo – dominacija Lucijana.

Iz godine u godinu Lucijano je suvereno osvajao turnir, toliko uvjerljivo da su mnogi znali reći kako je pitanje pobjednika bilo riješeno i prije početka natjecanja. Njihova kvaliteta bila je ispred svih ostalih, a pronaći momčad koja ih može ozbiljnije ugroziti činilo se gotovo nemogućim.

Početkom Domovinskog rata turnir se nije održavao, kao i brojne druge sportske manifestacije tog vremena. Nakon završetka rata turnir se ponovno vraća na Sportski centar.

Povratak turnira značio je i povratak Lucijanove dominacije. Ekipa je ostala gotovo ista, zadržavši prepoznatljivu jezgru koja je godinama gradila svoju veličinu, a dodatno su se pojačali dolaskom Ante Dijana i Roberta Dijana. Upravo ta kombinacija iskustva, kvalitete i uigranosti činila ih je još snažnijima, a ostalim ekipama zadatak gotovo nemogućim – pronaći način kako zaustaviti momčad koja je već godinama bila na samom vrhu.

Koliko su bili moćni najbolje govori jedna zanimljiva priča iz tog vremena. Kako u Sukošanu nije bilo momčadi koja bi ih mogla zaustaviti, okupila se reprezentacija sela sastavljena od najboljih igrača kako bi pokušala pobijediti Lucijano. Ni to nije bilo dovoljno. Lucijano je i tu utakmicu glatko dobio, potvrdivši da ih jednostavno nije bilo moguće pobijediti.

PAD NEPOBJEDIVIH

No, svakoj dominaciji jednom dođe kraj.

Nakon dugog niza godina u kojima je Lucijano suvereno vladao turnirom, dogodilo se ono što su mnogi smatrali gotovo nemogućim. Godine 2000. momčad Kasijana uspjela je zaustaviti Lucijano i skinuti ih s trona nakon razdoblja potpune dominacije.

Za tu povijesnu momčad Kasijana nastupali su Robert Grdović, Tome i Krešo Baldini, Buco, Leo Pavić, Laki, Šandro, Luka Ivanišević, Gogo Papec, Oliver Njemac, Maki i Zvone Vanjak. Upravo je ta generacija uspjela napraviti ono što godinama nikome nije polazilo za rukom – pobijediti dotad gotovo nepobjedivi Lucijano i označiti početak nove ere turnira.

Bio je to prvi pravi znak da se odnos snaga na turniru počinje mijenjati. Lucijano, koji je godinama izgledao nepobjedivo, napokon je dobio dostojnog protivnika, a turnir je otvorio vrata novim generacijama momčadi koje su čekale svoju priliku.

Već godinu dana kasnije, 2001. godine, naslov osvaja momčad Ruševca, predvođena Božom Brkićem. U velikom finalu Ruševac je svladao svoje protivnike rezultatom 1:0 i potvrdio dolazak nove velike generacije sukošanskog malog nogometa.

Bila je to generacija Ruševca koja je ostala zapisana u povijesti turnira. Momčad su činili Klaudio Avdić Kajo, Domagoj Peričić Škegro, Zvone Grdović Loni, Andrija Dević Cuci, Drago Raspović, Ivan Tokić, Božo Brkić, Mario Dević, Marko Grdović, Josip Dević Štiko, Vlado Dijan Makac, Šime Grginović Prdle, Ante Martinović Kaplar i Ante Vičinović Bleki.

Posebno mjesto u toj priči imao je i pokojni Joso Martinović Kaplar, koji je iz sjene imao veliku ulogu u stvaranju i vođenju te momčadi. Njegov doprinos, iskustvo i savjeti bili su važan dio uspjeha ekipe koja je napravila veliki rezultat i ostavila dubok trag u povijesti turnira.

Pogodak odluke postigao je upravo Božo Brkić, koji je nakon sjajnih igara tijekom cijelog turnira potpuno zasluženo proglašen i najboljim igračem turnira.

Iako je Lucijano svoj posljednji naslov osvojio prije ovog razdoblja, porazi 2000. i 2001. godine označili su kraj jedne od najvećih era u povijesti malonogometnog turnira "Ruševac". Momčad koja je gotovo dva desetljeća dominirala turnirom više nije bila nedodirljiva, a otvoren je prostor za nove velikane – među kojima će se uskoro pojaviti i Texas.

Pobjede Kasijana i Ruševca nisu bile samo obični osvojeni turniri – bile su dokaz da se i najveće momčadi mogu srušiti.

GODINE VELIKIH DVOBOJA

Nakon završetka gotovo dvadesetogodišnje dominacije Lucijana turnir ulazi u jedno od svojih najuzbudljivijih razdoblja. Umjesto jedne nepobjedive momčadi, za naslov se počinje boriti nekoliko vrhunskih ekipa, a upravo će njihovi međusobni dvoboji obilježiti godine koje slijede.

Među njima se posebno istaknuo Texas, momčad koju će mnogi i danas svrstati odmah iza Lucijana na ljestvici najvećih u povijesti turnira.

Okosnicu Texasa činili su Božo Gašparović – Boki, Davor Smolić – Daki, Ivan Gašparović – Čiki, Toni Gašparović – Calen, Dragan Gašparović na vratima, Krsto Oljica – Maćo, Andreas Matanov, Ante Oljica – Coco, Davor Ramić, Marin Ramić i Jure Smolić, a kasnije će im se pridružiti Hrvoje Oljica i Mate Oljica.

Mlada, talentirana i iznimno uigrana momčad vrlo je brzo preuzela vodeću ulogu na turniru. Naslove prvaka osvajaju 2002. i 2003. godine, potvrđujući da je nakon Lucijanove dominacije stigla nova velika sila sukošanskog malog nogometa.

Godine 2004. Texas ponovno stiže do finala, gdje ga dočekuje momčad Ruševca, gotovo nepromijenjena u odnosu na onu koja je nekoliko godina ranije srušila Lucijano. Dodatnu kvalitetu donijeli su Robert Dijan i Ante Dijan Danguba, a upravo je Robert s dva pogotka u finalu donio Ruševcu novi naslov i potvrdio da je ta generacija bila jedna od najjačih u novijoj povijesti turnira.

Godinu dana poslije, 2005., turnir se ponovno igrao na male branke, a finale je donijelo nesvakidašnji prizor – za naslov su se borili Texas i Texas 1.

Godine 2006. Texas svoj put završava već u polufinalu, čime je otvoren put velikom finalu između Sunseta i Ruševca. Nakon iznimno neizvjesne utakmice pobjednik je odlučen izvođenjem penala, a više mirnoće i koncentracije pokazao je Sunset, koji je tako osvojio svoj prvi naslov prvaka turnira.

Tu legendarnu generaciju Sunseta činili su Boris Nadinić, Darko Smolić Darkec, Davor Brkić, Lučo, Josip Dijan Kesa, Luka Franić, Dalibor Marić, Antonio Keran Čedo, Marin Koramina i Ante Rašo, a kasnijih godina momčadi su se pridružili Marko Rašo, Josip Pavić, Karlo i Domagoj Torbarina, Ante Drobnak te Ive Smolić Bibinjac.

Već sljedeće godine Texas se vraća na vrh i osvaja tri uzastopna naslova – 2007., 2008. i 2009. godine. U 2010. ponovno dolazi do finala, ali završnu utakmicu predaje Sunsetu zbog rođenja Matije, sina Krsta Oljice Maće.

Posljednji naslov Texas osvaja 2011. godine, čime završava jedno od najkvalitetnijih razdoblja u povijesti turnira, obilježeno velikim dvobojima Texasa, Ruševca, Sunseta i Kasijana.

Mnogi će reći da onaj tko nije gledao dvoboje Roberta Grdovića i Krsta Oljice Maće, nije gledao pravi mali nogomet. Njihovi okršaji ostali su upamćeni kao jedni od najvećih koje je Sportski centar ikada ugostio i simbol su jedne iznimno kvalitetne generacije turnira.

NOVI POBJEDNICI

Nakon razdoblja u kojem su turnirom dominirale momčadi poput Texasa, Ruševca i Sunseta, uslijedile su godine u kojima se do naslova dolazilo kroz sve veću izmjenu različitih pobjednika.

Sunset ponovno osvaja naslov 2012. godine, čime dolazi do svog novog trofeja.

Godine 2013. naslov osvaja Kasijan, čime se još jednom upisuje među momčadi koje su ostavile trag u povijesti turnira.

Već sljedeće godine, 2014., trofej ponovno osvaja Sunset, koji tako dolazi do još jednog naslova prvaka.

Nažalost, od 2015. do 2019. godine turnir se nije održavao, čime je privremeno prekinuta višedesetljetna tradicija.

Povratak je uslijedio 2020. godine, kada naslov osvaja Casa Nostra.

Fortuna osvaja dva uzastopna turnira, 2021. i 2022. godine.

Godina 2023. donijela je možda i najveće iznenađenje u povijesti turnira. Basket Aši, inače košarkaška ekipa koja nastupa za KK Sukošan, u finalu pobjeđuje Komizeg i osvaja naslov prvaka.

Godine 2024. naslov osvaja La Bocca, dok je posljednji pobjednik turnira, 2025. godine, ponovno bila Fortuna.

ZAHVALA I NAJBOLJIH 6 U POVIJESTI

Veliku zahvalu dugujemo Romeu Čalušiću, Boži Dijanu Kesi, Anti Dijanu Tralji, Božidaru Gašparoviću, Nikoli Jordanu, Boži Brkiću i Borisu Nadiniću na svim fotografijama, informacijama i uspomenama koje su nesebično podijelili s nama. Bez njihove pomoći velik dio ove bogate povijesti ostao bi nezabilježen.

U razgovoru sa svim sugovornicima pokušali smo odgovoriti i na možda najteže pitanje – tko čini najbolju početnu šestorku u povijesti malonogometnog turnira "Ruševac". Iako će ovakav izbor uvijek izazvati rasprave među ljubiteljima turnira, nakon dugih razgovora izdvojena je sljedeća momčad svih vremena:

* Ante Dijan Kesa (Fratuni) * Krsto Oljica Maćo (Texas) * Robert Grdović (Kasijan) * Ante Pavić (Lucijano) * Robert Dijan (Lucijano) * Toni Dijan (Aconcagua)

Naravno, ovakav izbor uvijek će biti stvar mišljenja i svaka će generacija imati svoje favorite. Upravo je to najveća vrijednost turnira "Ruševac" – više od pedeset godina uspomena, velikih igrača, legendarnih utakmica i priča koje će se još dugo prepričavati.